Ono što roditelji zamišljaju kao ideal onoga u šta žele da usmere svoje dete i ono što se zaista događa u svakodnevnom životu često ne idu ruku pod ruku. Na primer, roditelj može satima da objašnjava detetu koliko je važno da bude poošten i čestit, dok dete istovremeno posmatra vršnjake kako „zaobilaze pravila“ i odlučuje da je to brz put do cilja. Ili učimo dete da deli igračke, a ono vidi kako mu stariji brat ili sestra uzimaju ono što žele, bez pitanja. Takve situacije pokazuju koliko je granica roditeljskog uticaja neophodna za realno shvatanje odgoja.
Granica roditeljskog uticaja
Granica roditeljskog uticaja krije se u razlici između učenja i nametanja. Roditelj može stvoriti plodno tlo – okruženje u kojem se dete oseća sigurno, voljeno i viđeno – ali način na koji će ono rasti zavisi od mnogo faktora: genetike, temperamenta, društvenog okruženja, pa i slučajnih životnih susreta.
Na primer, dve sestre u istoj porodici mogu doživeti istu lekciju potpuno različito. Jedna će rado primiti pravila deljenja i saradnje, dok će druga i dalje držati stvari za sebe, jer je njen temperament takav da traži kontrolu ili sigurnost. To nije neuspeh roditeljstva – to je znak da genetika, temperament i karakter imaju snažnu ulogu.
Kada primer govori glasnije od reči
Deca uče mnogo više iz onoga што виде него из онога што им говоримо. Svaka naša reakcija, način na koji razgovaramo s drugima, kako rešavamo sukobe ili prihvatamo greške – sve to oblikuje njihov unutrašnji svet. Ako roditelj vara, viče ili se ponaša dvosmisleno, dete to ne zaboravlja. Ono možda ne zna da objasni, ali zna da oseti. I pre ili kasnije, to oponaša. Suprotno tome, ako vidi roditelja koji se izvinjava kada pogreši, koji poštuje pravila čak i kada mu to ne ide u korist, koji pomaže drugima bez koristi za sebe – to postaje snažna lekcija za ceo život.
Deci je važnija naša iskrenost nego savršenstvo. Kada vide da i mi roditelji grešimo a nakon toga smo spremni da kažemo "izvini" i priznamo grešku, tada razumeju da greška nije poraz, već prilika da se postane bolji.
Prihvatanje individualnosti – najviši nivo roditeljstva
Prava umetnost roditeljstva leži u pronalaženju ravnoteže između vođenja i poštovanja individualnosti. To znači da detetu pružamo okvir, ali i slobodu da istražuje, da sumnja, da pogreši.
To znači da razumemo kada se ne ponaša „po našem planu“ i da shvatimo da je cilj odgoja zapravo – da nas jednog dana prevaziđe.
Granica uticaja nije slabost, već zrelost. Kada je prepoznamo, prestajemo da kontrolišemo svaku sitnicu i počinjemo da gradimo poverenje. Dete tada uči da donosi odluke, da preuzima odgovornost i da se oslanja na sopstvenu procenu, uz svest da je podrška uvek tu.
Ljubav, primer i poštovanje – temelj odnosa
Učimo, usmeravamo, pomažemo – ali ne namećemo.
Granica roditeljskog uticaja je mesto gde počinje poštovanje individualnosti, a završava se našim idealom.
To nije kraj naše uloge, već početak pravog odnosa – odnosa u kojem dete zna da sme da bude svoje, a da ga roditelj i dalje voli, podržava i prati.
Jer cilj nije da dete postane „naša kopija“, već da izgradi sopstveni put, noseći u sebi ono najbolje što smo mu svojim primerom dali – ljubav, poštenje i veru u sebe.